Je li sigurno putovati u Černobil?
Prvi komentari koje sam dobila nakon što sam izjavila da za svoj godišnji odmor idem u Černobil bili su: „Jesi li ti normalna?“, „Ti zaista ne želiš djecu?“ i: „Ja se ne bih usudio/la“. Otkad znam za sebe, onoliko koliko su me zanimali mračni događaji iz Prvog i Drugog svjetskog rata, toliko me i Černobil privlačio te se nalazio poprilično visoko na mojoj bucket listi kao mjesto koje moram obići. Moram odmah napomenuti da putovanje u Černobil nije bilo standardno turističko putovanja na kojemu bih čekirala još samo jednu zemlju sa svoje liste i time zapanjila sve svoje prijatelje. Prijatelji koji me znaju znaju da sam mračna po prirodi i da su me uvijek takve stvari fascinirale, kao i da sam uvijek pokušavala pronaći smisao u besmislu povijesnih poduhvata – putovanje u Černobil bilo je samo otkrivenje u svemu tome.
Sada, točno 34 godine nakon nesreće (26. 4. 1986. g.) u „Nuklearnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin“ dok bukte požari u okolini same elektrane i time ugrožavaju već dovoljno nastradalo područje na nama ostaje da se zamislimo do koje mjere je čovječanstvo spremno ugroziti sredinu u kojoj živi radi većeg dobra, političkih razloga i dominacije svijetom. No redanje teorija zavjera nije tema ovog teksta i to ćemo ostaviti za neki drugi puta. Svjetski poznata ekološka katastrofa koja se dogodila u Ukrajini, u nuklearnoj elektrani kraj Černobila i Pripjata, kao i posjet Černobilu, posljednjih godinu dana dobivaju na popularnosti potaknuti izlaskom HBO-ove serije „Černobil“. Ipak, koliko god da smo navikli na činjenicu da nam igrane serije otvaraju oči i šire vidike, u slučaju posjeta Černobilu moramo pripaziti prilikom donošenja bilo kakvih radikalnih odluka te ozbiljno razmotriti sve činjenice.
Ono što odmah morate imati u vidu jest to da Černobil nije lokacija na kojoj se možete slobodno kretati, fotografirati (teško da ćete ponekad i željeti bilo što fotografirati) te uživati u prelijepim prizorima. Kao što ćete s velikim kamenom u trbuhu posjetiti Auschwitz, tako ćete se duboko zamisliti i nad lokalitetima tijekom posjeta Černobilu i Pripjatu. Nemojte olako shvatiti posjet ovim mjestima samo zato što je to sada postalo popularno. Ono što prvo morate shvatiti jest to da je Černobil mjesto velikoga stradanja, ne samo u Ukrajini nego i cijelome svijetu. Prema tome, prema ovoj se lokaciji trebate odnositi s poštovanjem te u svakom trenutku slušati svog vodiča u zoni. Ako se pridržavate određenih pravila, posjet Černobilu može biti krajnje zanimljivo iskustvo koje će vas nakon povratka u Kijev ostaviti s dubokim mislima i željom da promijenite nešto u svijetu ili će vas, kao u mom slučaju, ostaviti u stanju apsolutne revoltiranosti.
Je li sigurno putovati u Černobil? I jest i nije, ali može biti sigurno ako ste svjesni situacije i pridržavate se svih pravila koja ćete dobiti prilikom odlaska na specijaliziranu turu. Morate imati u vidu da je ovo izuzetno nestabilno područje, da nivo radioaktivnosti oscilira i da se posredstvom prirodnih (ne)pogoda vaš obilazak, kao i sigurnost, može mijenjati. Isključivo specijalizirane ture iz Kijeva imaju potrebne dozvole za odvesti vas u Černobil. Priprema traje tjednima jer se za ovu „ekskurziju“ morate prijaviti ranije. Morate dostaviti svoje podatke i kopiju putovnice te se upoznati sa svim opasnostima i mjerama predostrožnosti. Da biste ušli na to područje, koje obuhvaća 10 km2 radioaktivne zone, grad Pripjat, Černobil i samu nuklearnu elektranu, koju se također posjećuje, morat ćete proći nekoliko kontrola putovnice, mjerenja razine radioaktivnosti na odjeći kuju unosite u ovo zaštićeno područje te obavezno biti odgovarajuće obučeni. Duge hlače i rukavi su obavezni. Svaki je dio kože potrebno prekriti što je više moguće zbog radijacije koja slabije prolazi kroz tkaninu. Ako je moguće, ponesite odjeću koju ćete u slučaju kontaminacije, kao i pri povratku kući, odbaciti na kontrolnim točkama te se presvući u nešto drugo.
Obuću nosite isključivo zatvorenu te sa sobom nosite samo najnužnije stvari. Svaki posjetitelj dobiva Geigerov brojač kako bi u svakom trenutku mogao provjeriti razinu radioaktivnosti. Osim toga, dobiva i masku za disanje za dijelove u kojima je prisutna radioaktivna prašina. Zabranjeno je dodirivanje i branje biljaka i plodova iz zone, kao i skupljanje zemlje. Radioaktivnost se najviše zadržava u drveću i zemlji te se sve godinama taloži u tlu. Zbog toga je ono najopasnije. Kretat ćete se samo ustaljenim rutama. Ako vam to zvuči dosadno jer biste htjeli, što je više moguće, sam grad, imajte na umu to da ćete imati priliku čak se popeti na jednu šesnaesterokatnicu koja je gotovo cijela urušena te ćete imati priliku baciti pogled na cijeli grad s te visine. Većim dijelom ćete se voziti kombijem koji će vas ostavljati u blizini samih lokacija koje ćete obilaziti. Grad je nemoguće potpuno propješačiti jer ga je potpuno prisvojila priroda. Grad veličine Novog Sada izgleda kao da je smješten usred šume. Također, zbog varijacija u razini radioaktivnosti, neke je rute moguće prijeći isključivo kombijem. Odgovor na pitanje „Zašto?“ čut ćete na svom Geigerovom brojaču. ????
Generalno govoreći, trenutna razina radioaktivnosti oscilira. Optimalni uvjeti za posjet lokalitetima unutar Černobila i Pripjata postoje, ali morate se pridržavati pravila koja je nametnula Ukrajinska vlada kao i organizacije s kojima ćete posjetiti ovo nevjerojatno mjesto. Prilikom izlaska iz zone ponovno ćete nekoliko puta proći kroz detektore radioaktivnosti te, ako se otkrije da ste kontaminirani, svu odjeću morate zbaciti sa sebe i presvući se. Uobičajena tura od polaska iz Kijeva do povratka može trajati od 8 do 14 sati, dakle imat ćete sasvim dovoljno vremena da obiđete sve znamenitosti unutar radioaktivne zone, a opet se izložiti razini radioaktivnosti koja ne prelazi radijaciju veću od one prekooceanskog leta avionom.
Svakako treba uzeti u obzir to da se stvari brzo mijenjaju te da je svaki posjet černobilskoj zoni odgovornost isključivo svakog posjetitelja. Pri obilasku ovakvih lokacija, potaknuti željom za istraživanjem, a ne turizmom, možemo iskoristiti priliku da naučimo nešto novo o svijetu u kojem živimo te da prilikom povrata u svoju zemlju naučimo vrednovati stvari oko sebe.
Brankica Kilibarda